Godine 1988. helikopteri su slijetali na sedmerokatni hotel usidren 70 kilometara od australske obale, usred Velikog koraljnog grebena i otvorenog oceana. Bio je to prizor koji je djelovao poput scene iz futurističkog filma: golema plutajuća konstrukcija visoka 24,2 metra, duga gotovo 90 metara i potpuno samoodrživa – s restoranima, noćnim klubom, podvodnom promatračnicom i teniskim terenom usred mora.
Tri desetljeća kasnije isti je taj hotel, zahrđao i napušten, čekao rušenje u sjevernokorejskoj luci. Kim Jong Un nazvao ga je „trošnim“, „kaotičnim“ i „bez nacionalnog karaktera“, a potom naredio njegovo uklanjanje.
Tako je završila jedna od najneobičnijih priča moderne arhitekture i hotelijerstva – priča o prvom plutajućem hotelu na svijetu, građevini koja je tijekom života promijenila tri države, tri imena i tri potpuno različite sudbine.
Futuristički san usred oceana
Sve je počelo početkom 1980-ih s vizijom Douga Tarce, talijanskog ronioca i poduzetnika koji je desetljećima radio na području Velikog koraljnog grebena u australskom Queenslandu. Tarca nije želio još jedan jednodnevni izlet za turiste; želio je ljudima omogućiti da na grebenu provedu noć i dožive ocean izvan nekoliko sati organiziranog obilaska.
Umjesto prenamjene starog kruzera, odlučeno je da se izgradi potpuno nova struktura. Projekt je osmislio švedski projektant i inženjer Sten Sjöstrand, a gradnja je započela 1986. u singapurskom brodogradilištu Bethlehem Singapore Pty. Ltd.
Rezultat je bio pravi tehnološki eksperiment svog vremena.
Hotel je imao 140 soba i 34 luksuzna apartmana, ukupnog kapaciteta 356 gostiju, a unutar konstrukcije nalazilo se sve što bi se očekivalo od luksuznog kruzera:
- dva restorana,
- dva bara i noćni klub,
- kazalište sa 100 sjedala,
- podvodna promatračnica s 50 mjesta,
- teretana,
- helidrom,
- te čak teniski teren na zasebnom plutajućem pontonu.
Ispod glavne palube skrivao se pravi mali industrijski pogon: tri dizelska generatora, sustav desalinizacije koji je dnevno proizvodio 150 tona pitke vode, uređaji za obradu otpadnih voda i golemi klimatizacijski sustav. Hotel nije imao vlastiti pogon – zapravo je bio golema teglenica koju su tegljači morali premještati s lokacije na lokaciju.
Projekt je stajao oko 45 milijuna australskih dolara, što bi danas vrijedilo više od 100 milijuna.
Luksuzna vizija koja je prebrzo potonula
Početkom 1988. hotel je otegljen iz Singapura prema John Brewer Reefu. Već tada projekt je pratio kontroverzan detalj: kako bi konstrukcija prošla kroz uzak prolaz u grebenu, radnici su morali ukloniti dio koralja.
Four Seasons Barrier Reef Resort otvoren je 9. ožujka 1988., sa šest mjeseci zakašnjenja. Do hotela se moglo stići dvosatnom vožnjom katamaranom ili helikopterom, a glavna atrakcija bilo je ronjenje na jednom od najpoznatijih koraljnih sustava na svijetu.
No problemi su počeli gotovo odmah.
Tjedan dana prije otvorenja ciklon Charlie oštetio je bazen i podvodnu promatračnicu. Nekoliko mjeseci kasnije u blizini hotela pronađeno je više od 100.000 komada neeksplodiranog streljiva iz Drugog svjetskog rata. More je često bilo pregrubo za helikoptere i katamarane pa bi gosti ostajali doslovno zarobljeni na pučini.
Hotel koji je trebao predstavljati luksuznu avanturu počeo je više nalikovati izoliranoj platformi usred oceana.
Osoblje je čak imalo improvizirani način procjene koliko će more postati neugodno: praznu bocu viskija obješenu o strop. Što se boca više ljuljala, to su gosti brže postajali blijedi.
Već u srpnju 1988. tvrtka koja je upravljala projektom objavila je gubitak od gotovo osam milijuna dolara. Hotel nikada nije dosegnuo planiranu popunjenost, a zatvoren je u travnju 1989., nakon jedva godinu dana rada.
Vijetnamski „Floater“: drugi život plutajućeg hotela
No priča tu nije završila.
Hotel je iste godine kupila japanska kompanija EIE International i oteglila ga čak 5.500 kilometara do Ho Ši Mina. Vijetnam se tada ubrzano otvarao međunarodnom turizmu i nedostajalo mu je luksuznih hotela.
Usidren na rijeci Saigon i preimenovan u Saigon Floating Hotel, objekt je potpuno promijenio identitet. Kapacitet je smanjen na 201 sobu, dodani su novi barovi — među njima legendarni Down Under Disco i Q Bar — a hotel je ubrzo postao jedno od najpoznatijih mjesta noćnog života u gradu.
Lokalci su ga prozvali jednostavno – „The Floater“.
Za razliku od izoliranog australskog eksperimenta, ovdje je hotel napokon pronašao idealnu lokaciju. Bio je povezan s gradom, zaštićen od oceanskog nevremena i dovoljno egzotičan da postane simbol novog Ho Ši Mina koji se nakon desetljeća izolacije počeo otvarati svijetu.
Popunjenost je godinama bila između 80 i 100 posto, unatoč cijeni od oko 300 dolara po noćenju.
No kako su se tijekom 1990-ih otvarali novi luksuzni hoteli, plutajući veteran postupno je izgubio utrku s modernijim konkurentima. Saigon Floating Hotel zatvoren je 1996., a potom ponovno otegljen na otvoreni ocean.
Simbol pomirenja između dviju Koreja
Treći i posljednji život hotel je dobio krajem 1990-ih.
Kupio ga je južnokorejski Hyundai Asan za oko 18 milijuna dolara i nakon obnove poslao prema turističkoj zoni Mount Kumgang u Sjevernoj Koreji, nedaleko od demilitarizirane zone.
Preimenovan u Hotel Haegumgang, otvoren je 2000. godine tijekom kratkog razdoblja zatopljenja odnosa između dviju Koreja.
Hotel je postao mnogo više od turističkog objekta. Upravo su se ondje održavali susreti obitelji razdvojenih Korejskim ratom – ljudi koji se desetljećima nisu vidjeli.
Više od dva milijuna turista posjetilo je regiju Mount Kumgang.
No 11. srpnja 2008. dogodio se incident koji je sve promijenio. Sjevernokorejski vojnik ubio je južnokorejsku turistkinju koja je zalutala u zabranjeno vojno područje. Hyundai Asan odmah je obustavio sve ture, a kompleks je zatvoren.
Hotel je ponovno ostao prazan.
Posljednje poglavlje
Kada je Kim Jong Un 2019. posjetio kompleks Mount Kumgang, nije skrivao nezadovoljstvo. Južnokorejske objekte opisao je kao „ružne“, „provizorne“ i „bez nacionalnog identiteta“, te naredio njihovo rušenje.
Pandemija je kratko odgodila planove, no satelitske snimke iz 2022. pokazale su da je demontaža započela. U ožujku iste godine prvi plutajući hotel na svijetu praktički je nestao.
Građevina koja nikada nije pronašla dom
Tri desetljeća, tri države i tri potpuno različita života.
Hotel koji je započeo kao futuristički turistički eksperiment na Velikom koraljnom grebenu, postao simbol urbanog života Ho Ši Mina i završio kao politički relikt na granici dviju Koreja.
Bio je tehnološko čudo svog vremena, ali i projekt koji nikada nije uspio pronaći trajno mjesto kojem pripada.
Kako je rekao Robert de Jong iz Pomorskog muzeja u Townsvilleu:
„Oceani su puni plutajućih hotela. Samo ih obično nazivamo kruzerima.“
No ovaj hotel bio je sve osim običnog – putnik, pionir, eksperiment i simbol jednog vremena. Građevina koja se nije uklopila ni u jedan svijet, ali upravo zato ostala je zapamćena.
